Ivan Tucić
Ivan Tucić
Ivan Tucić rođen je 1889. godine. " Slikarstvo Ivana Tucića pojavilo se i oblikovalo na našim prostorima u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća, u vrijeme koje je bilo obilježeno borbom za samobitnost hrvatskoga likovnog izraza, a samim time i za razvoj nacionalne moderne umjetnosti. I dok su pojedini umjetnici spomenutu samobitnost tražili na mitsko-legendarnoj nacionalnoj razini (Meštrović i 'medulićevci' Rački, Krizman i dr.), žanr-idilama i folklorno-anegdotalnoj pučkoj predaji (Mašić, Bužan, Vanka) i socijalno-kritičkom angažmanu ('zemljaši' Hegedušić, Detoni, Tiljak, Svečnjak, Vaić i dr.), Tucić je pripadao onoj skupini likovnih stvaralaca koji su, ponukani Babićevim proklamacijama u dubokoj umjetničkoj povezanosti s licem i duhom krajolika te 'čisto našem likovnom izrazu', isti tražili u prostoru nacionalnog pejzaža, preferirajući slikarski izričaj zasnovan na njegovoj preobrazbi posredstvom temeljnih likovnih postulata: kompozicije, boje i crteža. Djelujući manje ili više konzekventno u okvirima takvih shvaćanja, Tucić je svoj akademski i realistički pristup prirodi, obogatio tekovinama plenerizma i (post)impresionističkog realizma, ali i vlastitim senzibilitetom i temperamentom. Opredjeljujući se za pejzaž, kao samostalnu likovnu dionicu, svojim je djelovanjem doprinio vrijednosnoj afirmaciji čistoga pejsažnog slikarstva na našim prostorima.
Zasnovan na subjektivnom doživljaju prirode i intimističkoj impresiji viđenog, Tucićev se likovni iskaz ne prezentira kao preslik i prijepis stvarnog pejzaža, već kao njegova realistička impresija i unutarnji odslik. Zahvaljujući tome, slikar je individualizirao njegovu lokalnu boju i fakturalne vrijednosti, nerijetko mu namećući štimung ili ugođaj koji prezentira njegova najosobnija emotivno-psihološka stanja, ponajčešće osjećaje prolaznosti i sjete, klonulosti i melankolije, koju su u hrvatsku umjetnost impostirali Josip Račić i Milan Steiner i koja će u Tuciću iznaći ne toliko značajnog, ali ipak dostatno profiliranoga nastavljača. Toj zadaći podređena je i slikareva sužena i reducirana, tonski iznijansirana i ujednačena paleta sastavljena uglavnom od zagasitih smeđih, sivih i maslinastozelenkastih tonova. Slikajući pejzaž u razna godišnja doba te ozračju sezonskih i dnevnih atmosferskih mijena, Tucić je posebnu pažnju posvećivao tonskim gradacijama i karakteru prirodne svjetlosti, koju definira i stupnjuje bojom. Unatoč povremenoj utopljenosti pejzaža u svjetlosnu izmaglicu, integritet prirodnih oblika i čvrstina njihovih formi u Tucićevim krajobrazima nikada nije ugrožena ni upitna. Osim spomenutih, poezijom običnog i jednostavnog svijeta prožetih pejsažnih realizacija, pogotovo onih riječne i bregovite motivike, cjelovitiji uvid i primjerenu interpretaciju zaslužuju i pojedine portretne realizacije, zasnovane na prezentaciji karakternih, a ne samo fizionomijskih odlika ličnosti.
Nesumnjivo je kako je bolest, koja je sudbinski prekinula Tucićev kreativan kontinuitet i reducirala njegovu umjetničku snagu, dovela do vrijednosnih oscilacija u njegovu slikarskom opusu. Bez obzira na to, pojedine portretne i pejsažne Tucičeve realizacije, stilski profilirane u rasponu od tamnoga akademskog slikarstva preko polikromatizma 'šarene škole' do čistoga i štedljivoga crno-sivoga tonskog slikarstva 'minhenovaca', zaslužuju mjesto u vrijednosnoj reviziji i animaciji hrvatske likovne moderne.
One upotpunjuju panoramičnu sliku nacionalnog likovnog korpusa i predstavljaju segment bez kojeg njegova polivalentna cjelina, ne bi bila potpuna ni objektivna." Tekst iz kataloga autora izložbe dr. Boris Vrge.
Ivan Tucić umro je 1965. godine.
