Nema artikala za prikaz.

Bela (Adalbert) Čikoš Sesija

Bela Čikoš Sesija rođen je u Osijeku 27. siječnja 1864. godine, kao drugi sin Petra Čikoša i Justine rođene Modesti. Petar Čikoš, vitez od Sesije, bio je profesionalni vojnik graničarskih jedinica i često je mijenjao boravište. 1864. godine zatekao se na zadatku u osječkoj Tvrđi, gdje mu je i rođen sin Adalbert (Bela). I s majčine strane obitelji povijesničari su pronašli velik broj vojnika. Čini se da mu je vojnička karijera bila predodređena. O Čikoševom djetinjstvu ne zna se mnogo. Prema slikama i crtežima iz njegovog bogatog opusa može se zaključiti da je djed, također vojnik, u uniformi unucima Adalbertu i Emilu prepričavao svoje pustolovine

Bela je 1870. završio prvi razred osnovne škole, a iste godine obitelj Čikoš zbog očevih vojničkih obveza seli u Bjelovar, gdje ostaje do 1873. Mali dječak, budući veliki slikar Bela, kreće se u krugu vojnika i vojnih časnika. Tijekom 1873. i 1874. godine obitelj živi u Trstu, gdje Bela pohađa građansku školu. Već zahvaćen obiteljskim vojničkim virusom, u Günsu od 1874. do 1879. godine polazi školu za pitomce. Kuriozitet iz tog perioda je i jedna od školskih svjedodžbi, u kojima je Bela imao slabu ocjenu upravo iz – crtanja. U Karlovcu je Bela Čikoš polazio kadetsku školu od 1879. do 1882. godine, a po njezinu završetku dodijeljen je 78. pješačkoj regimenti bana Šokčevića i ponovno se, sada kao vojnik, vraća u rodni grad Osijek. U vojničkim krugovima Bela je bio poznat kao vrstan mačevalac i pravi atletski tip. 1886. godine unaprijeđen je u čin poručnika, no nemiran duh ubrzo će ga odvratiti od zanimanja koje iziskuje stegu i disciplinu.

Produhovljen i orijentiran na kulturu, Bela Čikoš Sesija, bio je daleko iznad prosječkog austrougarskog časnika. Njegovom odustajanju od vojske pridonijela je i osječka umjetnička klima, koja je prevladavala u 19. stoljeću. „Osječka slikarska škola“ s istaknutim predstavnicima Hötzendorfom, Mückeom i Waldingerom uskoro će dobiti još jednu ikonu. U gradu na Dravi prevladavalo je pejzažno slikarstvo, a Čikoš će se 1884. godine priključiti značajnoj gradskoj školi crtanja i naslikati svoje prvo djelo – „Park u Dardi“.

U Osijeku je tada živio i Petar Modesti, Belin ujak, gradski senator zadužen za izgled grada i čelni čovjek Društva za uljepšavanje Osijeka, zasigurno jedna od osoba najzaslužnijih za Čikošev prekid vojničke karijere i posvećivanje života umjetničkom djelovanju. Isti taj Modesti zaslužan je za postavljanje kipa na današnjem osječkom Preradovićevom šetalištu, po kojem park nosi i neslužbeno ime – Sakuntala.

Naredne dvije godine obilježene su Belinim slikarskim, ali i kiparskim pokušajima. Unatoč protivljenjima dijela profesora, Čikoš je 1887. godine, kao 23-godišnjak, neuobičajeno kasno za ono vrijeme, upisao studij umjetnosti u Beču. Kako bi se dokazao, Čikoš je pokazao veliku upornost – nastaju brojni akademski crteži poput „Gaja Julija Cezara“, „Glave fauna“, „Poprsja djevojke“ i niza drugih. U slobodno vrijeme Bela obilazi bečke ulice i skicira detalje iz svakodnevnog života. Jedan rani album iz 1888. prikazuje djela inspirirana književnošću. Za svoj rani studijski rad nagrađen je Dessaureovom nagradom. Studijsko razdoblje obilježio je i cijeli niz portreta, mitoloških prikaza, ali i krajolika tako karakterističnih za osječke slikare. Jedno od lica koje ga često inspirira jest ono buduće supruge Justine Raymann, inače njegove sestrične.

Dio 1892. i 1893. godine Čikoš provodi u Münchenu, na Akademie der Bilderen Künste (Akademija likovnih umjetnosti) kod profesora Lindenschmida, gdje je nekada učio i Isidor Kršnjavi. „Grčki gymnasion“ djelo je koje ga ondje zaokuplja većinu vremena, o čemu se često dopisuje upravo s Kršnjavim. 25. svibnja 1893. godine Bela se ženi Justinom Raymann. 1893.. i 1894. godine neko vrijeme boravi u Italiji, u okolici Napulja, gdje se afirmira njegova umjetnička osobnost. Nastaju brojni talijanski pejsaži.

U domovinu iz Italije Čikoš ponovno dolazi 1894. godine. U Zagrebu ga zatiče nova situacija – u metropoli živi i radi Vlaho Bukovac, povratnik iz Francuske, a njemu se priklanjaju svi mladi umjetnici. Suradnja s velikim Bukovcem ima pozitivan utjecaj na Čikoša – napušta čvrstu formu i naglašeni obris na portretima, usvaja slobodu modelacije lika bez prethodnog crteža, dok oblike gradi širokim namazima slobodnog poteza. Iste godine ponovno odlazi u München na usavršavanje u klasi profesora Carla Marra, a ovaj put učestalo se dopisuje s Bukovcem. Od 1895. godine ponovno je u Zagrebu i traži svoj slikarski put u moderni, utjecajnom pravcu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Sve se više okreće simbolizmu, duboko ukorijenjenom u njegovim ranim radovima inspiriranima književnim stvaralaštvom. 1898. godine Čikoš sudjeluje na Prvoj izložbi Društva hrvatskih umjetnika, odnosno na „Hrvatskom salonu“.

Heterogenost njegovih djela rezultirala je podjelom u tri skupine. Na izložbi su se našla djela „Sokolovac“, „Zvonigrad“, „Prozor“, „Korana“, „Kirka“, „Mrtvačka straža“, „Odisej ubija prosce“, „Studija“, te druga djela nastala u posljednjem desetljeću 19. stoljeća. U međuvremenu je Bela Čikoš dobio dva sina – Paulija (1895.) i Julija (1898.). Supruga i djeca pojavljuju se na pojedinim njegovim djelima iz tog razdoblja. Čikoš slika i poznate Zagrepčane s konca 19. stoljeća – glumica Ljerka Šram jedan je od motiva njegovih djela. Slikama prethode brojne studije i skice, koje sam autor ne smatra djelima.

U lipnju 1907. godine Bela Čikoš Sesija sudjelovao je u utemeljenju Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, uz Roberta Frangeša Mihanovića, Rudolfa Valdeca, Roberta Auea, Otona Ivekovića, Mencija Klementa Crnčića i Branka Šenou. Sve se više posvećivao izučavanju novih generacija slikara, mada nije zapustio ni slikarski rad.

Preminuo je u svom zagrebačkom ateljeu 11. veljače 1931. godine, naglo i neočekivano, ispred slikarskog platna, gdje je i proveo veći dio života. U to vrijeme radio je na monumentalno koncipiranom prikazu „Smrt nevinosti“, slici koja je ostala nedovršena.