HrvatskiEnglishDeutsch

Oton Iveković

Oton Iveković rođen je 17. travnja 1869. godine u Klanjcu, tu je završio osnovnu školu. Tri i pol godine pohađao je gimnaziju u Zagrebu, gdje je na uštrb povijesti i crtanja, zanemarivao je ostale nastavne predmete. 1885. godine prelazi, kao izvanredan đak, na Veliku realku. 1886. goodine, kada mu brat Ćiril odlazi na školovanje u Beč, Oton odlučuje upisati slikarstvo, ali njegova obitelj nije imala za to dovoljno novaca. Oton je ostao uporan i tvrdoglav u svom namu, te je preko jeseni i zime zaradio nešto novaca, pa se u proljeće zaputio u Beč, pješice od jednog do drugog župnog dvora.

Tako je stigao u Beč, na vrijeme upisavši ljetni semestar kao student-gost. Polovicom 1888. postao je redoviti student. Do 1890. studirao je u klasi prof. Griepenkerla, a potom je upisao specijalku za povijsno slikarstvo kod prof. Trenkwalda. Na zahtjev ovog profesora udaljen je sa Akadmenije u ljetnom semestru 1890./1891. zbog čestog dolaženja u sukob sa profesorima na Akademiji, te zbog svog upornog inzistiranja na slikanju kompozicija na temu Zrinskih i Frankopana. Sljedeće akadmske godine ponovo je upisao specijalku za povijesno slikarstvo, ovog puta kod prof. Eisenmengera.

Tjekom školovanja Iveković je živio vrlo teško, ali su mu takvu situaciju olakšale stipendije koje je kasnije dobivao od Akademije i Zemaljske vlade u Zagrebu. Na nagovor Ise Kršnjavoga i uz njegovu novčanu potporu Iveković nastavlja studij 1892. na minhenskoj akademiji. Potičući Otonovu naklonost povijesnom slikarstvu, Kršnjavi ga 1894. upućuje na usavršavanje svom prijatelju prof. Kelleru na Akademiju likovnih umjetnosti u Karlsruheu.

Nakon završene specijalizacije Ivekoviću se kao jednom od štićenika Kršnjavoga otvaraju u Zagrebu sva vrata. Odmah je imenovan nastavnikom slikanja u Realnoj gimnaziji, a već slijedeće godine nastavnik je u Obrtnoj školi, što mu osigurava podmirenje osnovnih životnih troškova. U Ivekovićevu stvaralaštvu osobito je plodno razdoblje od 1894. do 1900. godine. 1898. oslikava isusovačku crkvu Sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu, i zajedno sa Medovićem svod barokne crkve Sv. Terezije u Požegi. Intenzivna aktivnot ne prestaje ni nakon 1900-te. Na početku novog stoljeća sudjeluje na velikoj Svjetskoj izložbi u Parizu.

1901. izlazi iz tiska Marulićeva Judita s ilustacijama Ivekovića i Medovića. Pored toga Iveković ilustrira Šenoino Zlatarevo zlato, a tih godina vrlo akrivno sudjeluje u radu Matice Hrvatske kao njen član i kao likovni oblikovatelj Hrvatskog kola. 1903. ovjekovječio je utemeljitelje Matice na velikoj slici koja se i danas nalzi u prostorijama Matice hrvatske u Zagrebu. Aktivan je i u kazalištu kao kostimograf i scenograf. 1904. vrlo se intenzivno uključuje u osnivanje likovnog udruženja Lada.

1908. godine Obrtna škola prerasta u Umjetničku akademiju, na kojoj će Iveković sve do mirovine 1927. godine predavati crtanje i slikanje. U ljetnim semestrima sa studnetima odlazi na načne izlete po Hrvatskoj. Akademske godine 1910./1911. ravnatelj je Akademije. Nakon toga odlazi u Ameriku da oslika novosagrađenu crkvu, gdje je na svodovima i zidovoma naslikao petnaest prizora. Po završetku posla proputovao je američki Zapad, bilježeći scene iz života kauboja i indijanaca. Dojmove je objavio u putopisu iz 1911. Iste godine istupa iz Hrvatske pučke seljačke stranke čiji je član bio od njena osnutka 1904.

Nakon izbijanja 1. svjetskog rata Iveković pokušava otići na front kao ratni izvjestitelj, tek mu je druga molba bila odobrena. Razdoblje od lipnja 1915. do rujna 1918. proveo je na bojišnicama na Soči, u Galiciji i u Srbiji, bilježeći scene iz vojničkog života.

Nakon rata 1919. godine prodaje obiteljsku kuću u Jurjevskoj ulici u Zagrebu i kupuje grad Veliki Tabor, koji je već u to doba bio u vrlo lošem stanju, te se umjetnik često obračao Zemaljskom povjerentvu tražeći pomoć, a povremeno je i sam angažirao majstore na popravku dvora. Otonova veza sa Zagrebom, u to doba bio je Anton Ullrich, koji mu je u svom salonu priređivao izložbe, prodavao za njega slike i posuđivao mu novac. Ivekovićevi su u Taboru živjeli do 1935. godine. Dvor je prodan 1938. kada ga za malu svotu otkupljuje Banska uprava. Posljednje godine života, nakon uznapredovale bolesti, slikar provodi kod brata Albina u Klanjcu.

Oton Iveković umro je 4. srpnja 1939. godine u Klanjcu.

Povratak